Joseph E. Stiglitz, autor ovog teksta, je visokopozicionirani njujorški bankar, najcitiraniji ekonomist na svijetu.
Joseph E. Stiglitz
Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši
savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske
banke za obnovu i razvoj odlučio je „progovoriti“ o tome kako moćne zapadne
banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i
hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim
zemljama diljem svijeta koje „pomažu“. Članak je izvorno objavljen u „The
Observeru“, 29 travnja 2001. prije desetak godina. a mi ga prenosimu u
prijevodu i obradi dr. Ivana Šimatovića. (Časopis „Svjetlost“)
Original možete pozvati na Googlu: Joseph Stiglitz Observer, četvrti red:
IMF's four steps to damnation.
ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA
Perfidno smišljeni scenarij je slijedeći: Prvo se snimi i detaljno analizira
gospodarsko i kadrovsko stanje svake države koja zatraži financijsku pomoć
za svoj razvitak ili opstanak. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj
vladi dotične zemlje uručuje istovjetan tipizirani program koji sadrži
četiri obavezna koraka.
PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA
Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodlžno provesti je privatizacija
gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća
koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive
zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u
radosnu (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao
gospodarski imperativ. Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog
nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju
na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. „Možete vidjeti
kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni
vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih
poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara“ –
kaže profesor Stiglitz.
DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA
Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske
regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano,
omogučuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri
tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala,
a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na „zakonit“ način nesmetano
izlazi iz zemlje. Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat
podimenom „krug vručeg novca“. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital
ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a
zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak
nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U
tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu „presušiti“ za samo
nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno
traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30,
50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat
isisanog državnog kapitala. „Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće
nema drugog izlaza, je predvidljiv“ – kaže profesor Stiglitz. Astronomske
kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one
sustavno razaraju industrijsku prizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu
riznicu zemlje-žrtve.
TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA
Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treči korak –
tako zvano „tržišno određivanje cijena“. To je lijep izraz za dramatično
dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To,
dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu,
drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno
podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon
toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED
Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena „na koljena“ i „de facto“ se
nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim
okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošću izvlači i posljednje kapi
krvi. Programirano pojačava „vatru“ i podiže socijalnu temperaturu dok
napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo
subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda
buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.
U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine
izbili veliki nemiri zbog drastičnog povečanja cijene vode. Vješto
programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak
uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko
dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju
svijetlu stranu - dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U
takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti
preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom
obrascu već je u posljednjim desetlječima u Trećem svijetu stvoreno mnogo
zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne
banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.
Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za
obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:
1.
Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička
ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikada
nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da
programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.
2.
Da nisu uspješni!
Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? „Da“ – kaže profesor Stiglitz: „Bocvana!“ Njihov trik? „Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: Go home!
Kina i Poljska su takođe primeri zemalja sa uspešnim razvojem zato jer su odbile svaku saradnju sa MMF-om.
Sve zemlje koje slepo slušaju MMF propadaju.
Srbija takođe.